Ideju za novo izdanje dao je Joško Egekher, koji će ujedno biti i urednik.
Pozivaju se na suradnju svi oni koji mogu pomoći kako bi novo izdanje bilo što kvalitetnije i zanimljivije.

urednik
Joško Egekher
e-mail: josko.egekher@opcinabol.hr

Sadržaj monografije „Boljani“

1. Galerija poznatih: biografija poznatih Boljana ili onih koji su privremeno boravili u Bolu, a zaslužni su za razvoj Bola ili su svojim radom u nekom drugom gradu ili državi zaslužili pažnju i nekoliko redaka i osnovnih podataka. Svi iz Galerije poznatih više nisu među živima.
2. Prezimena: popis prezimena u Bolu 1574., 1948., 2001. i 2009. godine. Danas u Bolu ima 17 prezimena koja su bila i u popisu 1574. godine!
3. Popis poginulih u I. i II. svjetskom ratu
4. Boljani u logorima
5. Fratri: od 1487. godine 79 fratara dominikanaca rođeno je u Bolu. Prvi je na tom popisu Juraj Tomasović, a posljednji Anselmo Radić, umro 2006. godine.
6. Bolska kronika: kronološki prikaz događanja u Bolu od 1434. do danas.
7. O tome se priča(lo): zanimljivosti iz bolske povijesti prema pisanju ondašnjeg tiska.
8. Iseljenici: poimenični spisak Boljana (731) koji su od 1840. do 1965. iselili u prekooceanske zemlje, ali i u Italiju, Rumunjsku, Francusku, Englesku …
9. Nadimci: koje se sve nadimke dobivalo u Bolu, najčešće zbog lakše identifikacije (mnogo isti prezimena, imena i imena oca).
10. Stare fotografije: slike iz porodičnih albuma (pojedinci, grupe, događanja …)

Galerija poznatih

BABIĆ, Ivan,
botaničar (78 godina)
Rođen 1865., umro u Brčkom 1943. godine.
Potomak je plemićke obitelji koja je bježeći pred Turcima u XVII. stoljeću doselila iz Bosne na otok Brač.
Učiteljsku školu završio je u Dubrovniku, a studirao je botaniku u Gracu i Beču.
Nakon umirovljenja 1933. godine vratio se u rodni Bol. Skupljao je arheološko-povijesne, kulturno-povijesne i književne dokumente iz bolske kulturne baštine.
Knjižnici bolske osnovne škole poklonio je oko 1000 knjiga, koje su uništene za II. svjetskog rata.
Pomagao je siromašne bračke mladiće, a prijateljevao je i s Vladimirom Nazorom.
Pobjegao je pred Talijanima u Brčko, gdje je i umro.

FAZINIĆ, Anđelko,
dominikanac (81)
Rodio se u Korčuli 1902., a umro je u Rijeci 1983. godine.
U Bolu je polazio dominikansku gimnaziju, a nakon zaređenja bio je i prior dominikanskog samostana. Više je godina bio profesor glazbe u dominikanskoj gimnaziji, orguljaš i zborovođa crkvenog pjevačkog društva Sveta Cecilija.
Tijekom boravka u Bolu pribilježio je bolske kolende i nekoliko liturgijskih napjeva, a zapisao je i veći broj bračkih pučkih napjeva.
Zaslužio je pažnju i kao tihi i pouzdani suradnik Karitasa, uvijek u blizini onih kojima je pomoć najviše trebala.

GLIGO, Davor,
oftomolog (66)
Rođen je 1922. godine, a umro je u Rijeci 1988.
Završivši medicinski fakultet radio je u Zagrebu i Rijeci.
Bavio se među prvim u nas ergooftomologijom ispitujući profesionalna oštećenja vida i zaštitu očiju pri radu, probleme rasvjete u industriji i školama, osjetljivosti na zablještenje u industriji i prometu.
Bavio se također glaukomom, proučavajući odnose dijabetesa i glaukoma te prevenciju i epidemiologiju te bolesti.

GLIGO, Vedran,
klasični filolog i prevoditelj (76)
Rodio se 1918., a umro je u Splitu 1994. godine.
Predavao neko vrijeme u Bolu, Trogiru, Kninu i Splitu: klasične jezike, hrvatski jezik, kulturu govorenja i pisanja te metodiku nastave, kasnije i filmsku kulturu.
Godine 1986. primio je Nagradu grada Splita.

MARINKOVIĆ, Ive (Mijarić),
sudionik NOB-a, politički radnik (77 godina)
Rođen je 1918, a umro je 1995. godine.
Spada u zaslužne i ugledne Bračanine, sudionik je Narodno-oslobodilačkog rata, dugogodišnji brački kulturni, javni i politički djelatnik. U više je navrata obnašao dužnost predsjednika Skupštine općine Brač i saborskog zastupnika, a bio je i predsjednik Kotara Split. Inicirao je i vodio ključne infrastrukturne zahvate koju su Braču omogućili budućnost, a to su elektrifkacija, vodoopskrba i asfaltiranje cestovnih prometnica. Trajnu je brigu iskazao spram spomenicima kulture, a posebno za spomenički kompleks pustinje Blaca. Utemeljitelj je Galerije umjetnina Branislav Dešković. Odlaskom u mirovinu  počeo se 1974. godine baviti stvaralačkom likovnom umjetnošću, a priredio je i nekoliko samostalnih izložbi. Smrt ga je zatekla na dužnosti glavnog urednika “Bračkog zbornika”.

POLOVINIĆ, Luka,
dominikanac
Rođen je negdje oko 1527.
Bio je član dominikanskog samostana, njegov prior dva puta ali i provincijal također dva puta. Zbog zasluga što je podučavao filozofsku nauku, Sv. oficij u Veneciji dodijelio mu je 10. rujna 1564. doktorsku diplomu “magistra”, kako bi i dalje javno naučavao i tumačio svete spise i crkvenu nauku općenito.
Iz pera fra Luke Polovinića imamo nekoliko istaknutih radova. Tako je na primjer napisao “lekcije” iz brevijara, kojima se služe kanonici, svećenici i redovnici u koru. Rukopis je pisan hrvatskim jezikom. Rad fra Luke bio je zaslužan za hrvatsku književnost, jer nam je pisac dao, odnosno u svojim prijepisima sačuvao, tri spomenika pisane proze iz XVI. stoljeća i to “Psalme Davidove”, “Lekcije” iz brevijara te ono dosta opsežno djelo Jurja Zebića, za koje ni za samoga autora, dosada nismo znali.
Svoje je radove Luka Polovinić potpisivao kao Luka Bračanin.

RABADAN, Anđelko,
dominikanac (76 godina).
Rodio se 1892. u Kaštel Lukšiću, a umro je  u Trogiru 1968. god.
Dugo je godina živio i djelovao u Dominikanskom samostanu i najugledniji je član samostana u XX. stoljeću.
Kada je tijekom II. svjetskog rata Bol ostao bez liječnika, o.Anđelko se prihvatio dužnosti da pomogne pučanstvu koristeći se svojim poznavanjem higijene. On se mnogo zanimao i za medicinu te je svoje znanje iz higijene stalno obogaćivao čitanjem stručnih knjiga. Njegove dijagnoze veoma cijenio dr. Vojtjeha Brida, liječnik u Jelsi kamo su Boljani morali putovati za teže bolesti.
Njegova ambulanta i lijekovi u samostanu bili su dostupni Boljanima i nakon rata. Osim u bolesti, pomagao je mještanima kao savjetnik u potrebi i nevolji. Svakom je pokojniku išao na sprovod.
Volio je Bol i kao provincijal, izabran 1950. i 1954. godine, umjesto da preseli u Zagreb, ostao je u Bolu.

RADIĆ, Ante,
arhitekt, načelnik … (65)
Rođen 1875., a umro 1940.
U Bolu se Ante Radić istakao kao veoma značajna ličnost i može se slobodno reći da je on od 1883. kada je postao općinski tajnik a kasnije i načelnik pa do svoje smrti, obogatio povijest Bola i pokazao se kao njegov veliki dobrotvor. U tom razdoblju se može govoriti o izvršenju prvog urbanističkog plana Bola: uređena je Loža (1884.) i Pjaca, dotjerana Rudina i ograđen Studenac, izgrađena zgrada u kojoj je podrum Prve dalmatinske zadruge, a na katu škola, stan za učitelja … Godine 1908. izgrađena je cesta Bol – Gornji Humac.
Inicijator je i gradnje hrvatske čitaonice u Bolu (otvorene 1914. godine).
Žalosna pogrebna povorka zaustavila se od njegove kuće do groblja na tri mjesta: kod čitaonice, na loži i pred grobljem. Tu su govornici isticali njegove zasluge naglasivši između ostaloga: “Ovo si ti napravio, i ovo je tvoje djelo!”

RADIĆ, Frane,
učitelj (76)
Rodio se u Bolu 1857, a umro 1933. godine.
Potomak je stare pomorske obitelji. Studij nije dovršio jer mu je pomoć u školovanju uskratio stric dr. Ivellio zbog njegovog političkog opredjeljenja. Zbog toga je radio kao učitelj u Korčuli i Dubrovniku, a posljednje dane, potpuno slijep, proveo je u Bolu.
Napisao je preko stotinu članaka i rasprava po mnogim časopisima. Ta njegova djela neophodni su temelj za svaki stručni i znanstveni rad. Polemizirao je i s Franom Bulićem u vezi s pitanjima starohrvatske umjetnosti, a vrijeme mu je dalo pravo i nagradilo njegovu savjesnost i pronicivo znanje.
Prvi je urednik i suradnik “Starohrvatske prosvjete”.

VIDOŠEVIĆ, Ante
pionir bolskog turizma (86)
Rođen 1872., umro 1958. godine.           
Na bolskom turističkom nebu pojavio se 1927. i s pravom ga možemo smatrati pionirom bolskog turizma i hotelijerstva. Te je godine počeo preuređivati stambenu kuću, danas zapadno krilo hotela Kaštil, u svratište koje je 1928. primilo prve goste. Službena dozvola za rad govori o gostionici III. kategorije koja je u prizemlju imala kuhinju i mali restoran s bašticom, a na katu 4 sobe.
Kasnijim višekratnim nadogradnjama povećava kapacitete objekta, te pred II. svjetski rat Gostionica III. kategorije postaje Pansion Vidošević koji ima 14 soba (28 postelja).
Završetak II. svjetskog rata  za Antu Vidoševića nije značio i nastavak turističke aktivnosti. Doživio je sudbinu mnogih privatnih poduzetnika: 1948. je bila i kraj njegovih planova i nadanja. Uslijedila je nacionalizacija i Pansion Vidošević se poklanja budućem hotelskom divu “Zlatni rat”.   

VILIČIĆ, Ante,
pomorac (98 godina)
Rođen 1902., a umro u Splitu 2000. godine.  
Ostat će zapisan kao pionir tunolova na Jadranu i u Europi. Suvremeni način tunolova počeo je 1929. godine kada je zaplovio brod “Napredak”. Veći dio posade činili su Boljani.
Još kao mladić (18 godina) otišao je, kao mnogi Boljani, u daleku Ameriku (San Pedro, Californija). Impresioniran tamošnjim ribolovom, radio je na tunolovcima Suprim i President Wilson, a onda je s prijateljem kupio manji 14-metarski brod. Nakon šest godina vratio se 1926. u rodni Bol. U Sumartinu je izgrađen prvi moderni tunolovac Napredak, na kojem su uz A. Viličića i dva partnera bilo ukupno desetak članova posade

VRSALOVIĆ, Dasen,
arheolog (53 godine)
Rođen je 1928. godine, umro u 53. godini života, 1981. u Zagrebu.
Iza sebe ostavio je brojne zapise, analize, a autor je i brojnih znanstvenih projekata. U životnom stvaralaštvu posebno mjesto i vrijednost pripada njegovoj knjizi “Povijest otoka Brača”.
Osnovnu školu pohađao je u Orebiću, Hvaru i Bolu. Niže razrede srednje škole završio je u Dominikanskoj klasičnoj gimnaziji u Bolu 1943. godine.
Školovanje je nastavio u Splitu, a diplomirao je arheologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1955.
Posljednje zaposlenje bilo mu je u Republičkom zavodu za zaštitu spomenika kulture.

VUSIO, Ivan,
zapovjednik galije
U razdoblju 1658. do 1663. isticao se dužnošću soprakomita (zapovjednik) bračke galije. Pete godine njegovog službovanja generalni providur Antonio Priuli 20. listopada 1663. predložio ga duždu za nagradu: “Obranio je mnoga područja od Turaka pokazujući veliku neustrašivost, osobito prilikom napada na Boku Kotorsku i Porto Roso. Nadalje je pokazao svoju hrabrost i u drugim vrijednim pothvatima, zarobivši mnoge lađe, posebno što je u stisci državne blagajne pomagao vlastitim novcem”.
Senat mu je dodijelio zlatnu ogrlicu od 200 dukata.
U doba renesanse Josip Vusio podigao je Kaštil Vusio koji je tjekom vremena doživio mnoge preinake. Najznačajnija je ona iz kasno baroknog vremena kada je dograđen kubus s unutrašnjim stubištem. Izvorno je bila samo visoka kula, a prema moru utvrđeno dvorište. Kaštil Vusio je danas istočno krilo hotela Kaštil.

(nastavlja se)

Boljani u logorima

U Prvom svjetskom ratu dvije godine u talijanskom logoru proveo je Tomo Marinković, a uhićen je 14. svibnja 1917. godine.
U zloglasnom logoru Mathausenu bilo je osam Boljana. Ondje su bili zatočeni dvije godine (1943. – 1945.): Jerko Kukoč, Nikica Marinković Šimić, Mate Marinković Špadić, Pjero Marinković Špadić (umro u logoru), Vinko Karmelić, Dušan Devlahović i Marko Marinković Tomić.

Bolska kronika

1434. god
Bol je ponovno poharala kuga, po drugi put nakon 9 godina (1425.). Stanovništvo je naprosto desetkovano.
Po završetku I. svjetskog rata Bol je zahvatila bolest španjola (neka vrsta gripe) koja je za mnoge bila smrtonosna.
Između dva rata najkobnije bolesti bile su tifus, šarlah, tuberkuloza, difterija, hripavac … Često se obolijevalo i od ekinokokusa (pasja bolest).
1487. god
Bol se kao naselje prvi put spominje u ispravi iz 1487. (“actum in Villa Boli in Palatio Episcopatus). Tu su težaci obrađivali biskupska imanja i posjede bračke komune, Zgrada hvarsko-bračke biskupije spominje se već 1184. prilikom sastanka predstavnika crkvenih i otočnih vlasti, a kasnije 1325, i 1462, godine. Tima prvim stanovnicima pridružuju se doseljenici iz Nerežišća, Gornjeg Humca i napuštenih naselja po bračkoj unutrašnjosti, dok su daljnjemu razvoju doprinijeli svećenici Pavao iz Šibenika, Alberto iz Gornjega Humca i Dominik Pardić iz bračke unutrašnjosti. Oni su 1462. konstituirali zajednicu po pravilima dominikanskog reda. Dozvolom bračkog kneza Petra Zacharije od 10. listopada 1475, dobili su neke zemlje na obradu i poluotok Glavicu. Tu su nad ostacima bračke biskupije sagradili samostan i pridružili se gradnji crkve koju su mještani bili već započeli.
1565. god
Bračani su dobrovoljno prihvatili vlast Mlečana. Prvi put 1278, a drugi put 1420. kada je Mletačka Republika za 100 tisuća dukata kupila Dalmaciju od kralja Ladislava Anžuvinskog. Pod vlašću Mletačke Republike Dalmacija je bila do 1797. godine. Brač nije u doba vladavine Mlečana mogao sam birati kneza, nego ga je postavljala Venecija. Mnogi su knezovi bili osiromašeni mletački plemići koji bi dolazili u provinciju da bi kroz dvogodišnje vladanje pokušali sanirati svoje financijske troškove. Knez Francesco Dandolo 1565. zahtijevao je svake subote najboljeg brava, a morao mu se predati sav loj koji se dobije na Braču. Naredio je, pod prijetnjom globe da mu Boljani moraju na leđima donositi ribu i vino u Nerežišća.
+++
U doba Mletačke Republike došlo je do najvećeg društvenog raslojavanja. Bračko izvorno plemstvo imalo je najviše privilegija. U Bolu su to bile obitelji: Berković (spominju se 1711. kao ogranak obitelji iz Donjeg Humca), Cvitanić (spominju se 1683), Ivellio, Katić, Hranković ili Kranković, Martinis (vuče lozu iz G. Humca i Pražnica), Nikolić, Stipičić (u Bol doseljavaju iz Gornjeg Humca), Vužić (Vusio), koji potječu iz roda Marinković, a u Bol su doselili iz Pražnica.
U tzv. privilegirane obitelji, koje su povlastice zbog raznih zasluga dobili od mletačkog senata, spominju se: Babić, Lode, Salamunić, Sfartalović (uvijek uz napomenu iz Donjeg Humca). Njima se treba pribrojiti i tzv. novo stanovništvo koje su nazivali “dogonima” jer su bili oslobođeni javnih tereta i plaćanja daće. To su obitelji: Babić, Balojević, Ivulić, Kosić, Maslardić, Popović, Šarić, Ursulić rečeni Žarković, Vilenčić, Viroević, Vodanović i Vranjoš.
1576. god
U jednoj ispravi od 4. siječnja 1576. govori se o brodogradilištu u Bolu i to u predjelu do kuće Žuvetić, ispod kuće Marka Mekjavića, koje se počelo graditi 1571. – 1573. dopusnicom kneza Marka Veneria.
1589. god
Brački knez Piero Balbi odredio je 21. rujna 1589. da nitko ne smije trgovati mesom ili ribom ako prije ne posluži mjesne suce ili druge osobe koji bi u njihovo ime došle po meso ili ribu. Prvi neredi zbog te odluke izbili su u Bolu, kada tamošnjem sucu ribar odbio prodati ribu, iako je plaćao kao i svi drugi. Slično je doživio i u mesarnici, pa je slučaj prijavio knezu, a on providuru u Zadar.
1654. god
Smutnje su nastajale i zbog prodaje pašnjaka, odnosno zbog prodaje pašnjaka strancima, pa je 10. prosinca 1654. uglavljeno  (a to je citirano i u Reformacijama) da se ne smiju prodavati niti na bilo koji drugi način otuđivati posjedi u korist stranaca, niti stranci mogu zaposjesti ili obraditi općinsko zemljište bez dozvole.
1656. god
Brački župnici Škripa, Dola, Gornjeg Humca, Supetra, Miraca, Sutivana, Milne, Donjeg Humca, Pučišća, Bola i natpop u Nerežišćima obavijestili su bračku komunu 18. studenoga 1656. da su opunomoćenici puka na osnovu zaključka Pučke skupštine od 18. kolovoza iste godine po svim bračkim crkvama približili svoje klupe klupama sudaca i ostalih javnih predstavnika otočke komune i to protiv izričite zabrane bračkog kneza koji je osodio , kako se to u ispravi kaže, “sablažnjive novotarije”.
Na rečene novotarije nisu pristali ni brački župnici, a otočki organi su klupe pučkih predstavnika vratili na njihovo prvobitno mjesto. U tome su bolski pučani pružili otpor, pa je čitava stvar došla bračkome knezu Pieru Loredanu 16. travnja 1657. koji je naredio da se jedna klupa mora ukloniti pod prijetnjom globe od 200 dukata, progona i težih kazni, kako se ni u čemu ne bi ometali suci i branitelji u crkvenom obredu.
1741. god
Samostansko vijeće odobrilo je 16. srpnja 1741. molbu bratovština da se u samostanskom klaustru napravi kosturnica u kojoj bi se od vremena do vremena iz grobova prenosile kosti pokojnika. U to vrijeme se ukapalo u crkvi. Bratovština presvetog Ružarija imala je 1802. u crkvi 12 grobnica, presvetog Sakramenta 8, a ona svetog Nikole 11 grobnica.
1756. god
Filip Galeić i Vinko Lode sklopili su u Bolu 10. listopada 1756. trgovački ugovor s kapetanom Nikolom Karmelićem, kojim mu daju kapital od 300 zlatnih dukata da trguje po Grčkoj i Levantu a dobit će dijeliti na pola.
1781. god
Nikolorići iz Bola, koji su radili novcima blaćanskih pustinjaka, osnovali su 1781. pomorsko društvo. Najprije su kupili brod polaku i nazvali je “Madonna di Carmine”, a zapovjednik je bio kapetan Ante Nikolorić. Društvo je 1787. nabavilo i drugi brod koji su nazvali “Buon Viandate”, pa treći 1796. …
1792. god
Veliki povodanj u Bolu. Život su izgubili bračni par Ivan i Jela Hranotić, Klara, žena Vicka Marinkovića Čubretića, Margarita, kći pok. Jurja Plenkovića, Filipa, žena pok. Ivana Elezovića, a nekoliko dana kasnije od posljedica povreda umrla je i Margarita, žena pok. Ivana Marinkovića Tomića.
U spomen na žrtve postavljen je križ, isprva na potpornom zidu visine dva metra, a kasnije je – na zamolbu općinara – ugrađen u istočnu fasadu kuće Viska Papića, gdje se i danas nalazi (prema zapisu Tome Kuisa iz 1980. godine).
1797. god
Padom Venecije Bračani su mislili da su se oslobodili svih obveza te da su sada slobodni. Bolski težaci pod vodstvom Hranotića i Nikolorića 27. lipnja 1797. godine digli su bunu i proklamirali jednakost svih staleža. Ali već 15. srpnja uplovio je u supetarsku luku general Rukavina na korveti “Austrija” i sutradan ukinuo sve stečevine ostvarene u oružanoj pobuni pučana.
1800. god
Početkom 19. stoljeća u Bolu je više od 15 brodova, velikih jedrenjaka duge plovidbe, kojima se trgovalo ne samo po Sredozemlju, nego i po oceanima, do Japana i Amerike. Uz 15 velikih bilo je i 90 manjih jedrenjaka.
1807. god
Nakon manje od godinu dana vladanja (prosinac 1806. do sredine 1807) s Brača odlaze Rusi, a ponovno se, po drugi put, vraćaju Francuzi. Oni strogo kažnjavaju sve one koji su surađivali s Rusima. Bez suda su strijeljali i dva Boljanina: Vlatelitića (Vlastelitića) i Tuškovića.
1809. god
Početkom prosinca 1809. godine u splitskoj luci zatekla se brod-polaka Lijepa putnica na kojoj je kapetan bio Tomo Nikolorić, četvrti i najmlađi sin kapetana Ante Nikolorića iz Bola. Bilo je to doba francuske uprave u Dalmaciji. Austrijski poraz na kopnu potresao je njene saveznike, posebno Engleze koji su se završetkom francusko-austrijskog rata okrenuli gusarstvu.
U podne 9. prosinca pred splitskom lukom pojavila se engleska fregata u pratnji četiri gusarska broda. Blokiravši luku Englezi su zatražili  predaju svih trgovačkih brodova s teretom.
Otpor se činio uzaludnim, jer su brodovi u splitskoj luci, a među njima i Lijepa putnica, bili slabo naoružani.
Engleska fregata od otprilike tisuću tona, bila je naoružana s 34 topa na dvije palube i posadom koja je brojila dvije do tri tisuće mornara i ratnika.
Polaka Lijepa putnica imala je 12 topova, isto toliko mornara i mladog kapetana.
U 13.30 sati  polaka Lijepa putnica isplovila je u napad na englesku fregatu. Bitka je trajala dva i pol sata, a mladi je Nikolorić uspio pobijediti englesku fregatu na kojoj je poginulo 15 ljudi, a veliki je broj ranjen. Nikolorić je imao pet ranjenih mornara.
Oštećena Lijepa putnica popravljena je u milnarskom brodogradilištu, a umjesto odštete Ante Nikolorić dobio je tek priznanje i odličje.
1828. god.
Nakon stupanja na snagu zabrane pokapanja u crkvama, bolske su se vlasti obratile Samostanskom vijeću da im ustupi dio vrta za buduće groblje. Međutim, Samostansko vijeće je najprije odbilo (30. listopada 1827.), a drugi put (9. srpnja 1828.) nakon posredovanja provincijala Ivana Vinka Berkovića odobrilo današnju lokaciju za groblje. Ukopi su počeli 1830. godine.
Samostan je 1935. (nakon 107 godina) ponudio svoje terene na Potočine za preseljenje groblje, ali se Boljani nisu s time složili.
1839. god
U Bolu je 1839. osnovana institucija “Javna dobrotvornost” za pomoć siromasima, a zaslugom kap. Luke Marinkovića i Marka Radića sagrađena je kuća za siromahe koja nikada nije bila u toj funkciji. Natpis iznad ulaznik vrata svjedoči o tome: “Uzor domoljubi vitez Marko Radić i kapetan Luka Marinković ovo utočište za bolske siromahe zasnovaše vječna im uspomena MDCCCLXXXIII” (1883).
Djelomičnoj svrsi (sada je to Dom za umirovljenike i nepomične osobe) objekt je priveden 120 godina kasnije (2005.).
1840. god
Od 1840. do 1965. iz Bola se iselile 731 osoba (508 muškaraca i 223 djevojke-žene), pretežno 21 do 25 godina starosti. Tu nisu uključeni oni koji su ilegalno prešli granicu i trajno se nastanili u inozemstvu.
Jedan odvojak emigracijskog vala koji je u drugoj polovici XIX. stoljeća krenuo iz Hrvatske, zaustavio se na čileanskoj obali. Prvi Hrvati stigli su na Ognjenu zemlju, privučeni zlatnom groznicom, početkom sedamdesetih godina XIX. stoljeća. Samo malo poslije Hrvate se može sresti i na sjeveru Čilea. Na tim dvjema krajnim točkama obitavaju Hrvati, dajući snažan pečat svekolikom životu te južnoameričke zemlje. U vrlo nepovoljnim klimatskim uvjetima oni su bili kolonizatori i civilizatori, iskazujući izvanrednu žilavost svojstvenu pionirima.
Doseljavanje Hrvata u Čile gotovo je posve prestalo već pred drugi svjetski rat.
1841. god
Redovna muška osnovna škola u Bolu je počela radom 1841. godine, a ženska 1868. Hrvatski kao materini jezik uveo se 1879. godine.
1875. god
Car Franjo Josip I. došao je u Bol 23. travnja 1875. godine. Dočekalo ga je općinsko vijeće, a svečana večera bila je priređena u salonu kuće Martinis-Marchi. Za tu prigodu izgrađene su stepenice (“krojeve skaline”) koje su sa rive direktno vodile na pjacu, ravno prema vratima kuće Martinis-Marchi. Car je posebno bio oduševljen perivojem.
Godinu dana kasnije, kada je caru u Beč stigla delegacija iz Dalmacije, priznao je Boljaninu Keku Babiću: “Vi ste iz onog mjesta gdje gospodin Martinis ima ljepši perivoj nego je moj u Schönbrunu!”
1878. god
Na javnoj sjednici općinskog vijeća, na prijedlog Vusia, prešlo se na raspravljanje o juspatronatu za biranje novog župnika u Bolu. S većinom glasova izabran je dominikanac Dominiko Petrić. Angelo Bojanić je dobio četiri, a Pio Karmelić i Alfons Petričić po jedan glas.
Od starine se u Bolu birao župnik svake treće godine sve do 1842. Nakon toga župnike je postavljao biskup ali su jusabenti-svjetovnjaci  tražili da oni i dalje imaju pravo na biranje župnika. Godine 1863. dalmatinsko namjesništvo, na utuk biskupije, ponovno je priznalo bolskom stanovništvu to pravo i naredilo dominikancima dogovor s Općinom. Dominikanci su na to reklamirali na namjesništvo tražeći da oni sami biraju župnika. Dominikanci su ponovno odbijeni i upućeni da svoje pravo traže preko suda. Nova općinska uprava iskoristila je pravo izbora i glasala za Dominika Petrića.
1881. god
U Bolu je od 25. lipnja 1881. počeo pristajati Rismondov parabrodić “Barun Rodić”
1891. god
Dovršen je popis stanovništva. U Bolu ima  prisutnih 1795, odsutnih 206, skupa 2001. Kuća je 444, od kojih neke prazne. Da im je jezik općenja talijanski, izjasnilo je 9 domaćinstava, od kojih su neka tobože, hrvatska. Svi su ostali izjavili da im je hrvatski jezik općenja. Pismenih je 772, a 57 znade samo čitati.
Od posljednjeg popisa pučanstvo je poraslo za 72 osobe, ili 18%.
***
U listopadu 1891. Bol su zahvatila dva proloma oblaka. Prvi 4. a drugi 9. listopada koji je trajao od 9 do 12 sati – izvještava zadarski list “Il Dalmata”. Poginuli su: neka žena Radić od 60 godina i 23-godišnji Filip Pejković iz Žeževice. Potpuno je srušena dvokatnica i u njoj dućan Teofila Radića. Iz 40 vinskih podruma vodena bujica je odnijela svu proizvodnju mošta. Bol je nakon ove katastrofe posjetio namjesnik koji je načelniku predao 250 forinti za siromašne. U pomoć su – piše list – priskočili nesretnicima načelnik Bodlović, Jerolim Vusio i drugi, a car je iz svoje privatne blagajne poslao 5.000 forinti.
***
Započelo se uređivanjem središnjeg potoka, a angažirano je 104 vojnika i 4 oficira. Nadzor je povjeren inženjeru Guttenbergu, koji je dodijeljen tehničkom odsjeku splitskog poglavarstva. Inženjer Rubčić izmjerio je luku. Doći će parni brod da iskopa sav materijal što ga je nanio povodanj u luku. Vladar je dao 6000 forinti za pomoć.
***
Na zagrebačkoj izložbi vina 1891. godine velikom kolajnom odlikovan je Nikola Petrić i sinovi iz Bola.
1892. god
Na plaži Potočine, u kolovozu 1892., jedna se djevojka pošla kupati s drugaricom. Tu je bio nasip od prošlog povodnja, poskliznula se i utopila.
1893. god
Šarlah je pokosio 10 djece, a bilo je 60 oboljelih.
1896. god
Općinska vlast je zabranila pokopavanje umrlih na dosadašnjem groblju – izvještava “Jedinstvo”. Slična naredba je bila i 1890. godine, ali došao je nesretni povodanj 1891. i Općina se morala zadužiti, pa je to pitanje groblja ostalo neriješeno. Načelnik Bodlović je bio odlučio kupiti zemljište u tu svrhu na najprikladnijem mjestu, koje će darovati Općini.
1900. god
U članku lista “Il Dalmata” (Zadar) se općenito piše o vodi. Preporuča da se bolska česma opskrbi crpaljkom i da gustrida (gustirna) bude u vezi sa zrakom, ali pokrivena da ne padaju u nju prašina i druge štetne stvari. Treba postaviti i dva korita za životinje.
1902. god
Nikola Bodlović  ostavio je oporučno: 3.000 forinti da se svake godine nabavi za siromašnu djecu odjeće i obuće (općina Bol za taj posao treba odrediti komisiju), 7.000 forinti za stipendiranje siromašnih učenika Bola u gimnaziji i realci. Sve to da počasti uspomenu na svojeg sina Ivana Bodlovića koji je umro u Splitu. Ostavio je također 600 forinti bolskoj Javnoj dobrotvornosti. U drugom kodicilu ostavlja bolskoj općini dio svojih dionica rudokopa Rude kod Sinja za novo općinsko groblje. Posebno ostavlja bolskoj Javnoj dobrotvornosti drugi dio dionica rudokopa Rude.
***
Na bolskom groblju mrtvaci plivaju u vodi, unatoč tolikim popravkama. Treba mrtvima omogućiti miran počinak. Postoje tri teškoće: troškovi, udaljenost župske crkve od mjesta i pitanje mjesta za novo groblje – piše zadarski list “Il Dalmata”.
***
Na međunarodnoj ribarskoj izložbi u Beču za izložene predmete odlikovana su i tri Bračanina: Juraj Dorotić iz Sumartina, braća Čubretović iz Bola i braća Ostojić iz Povalja
***
Zbog obilnog ulova plave ribe Mardešići iz Komiže utemeljili su u Bolu 1902. godine tvornicu za preradu ribe. Međutim, tvornica je likvidirana 1923. godine.
1904. god
Pošto se Radić zahvalio na načelnikovoj časti, utanačena je sjednica općinskog vijeća u Bolu da bi se izabrao novi načelnik.
Glavni kandidat je bio Nikola Petrić – Nazor. Već je bio pripremio prijem. Međutim, većina je izabrala Petra Karninčića.
1905. god
Dopisnik “Il Dalmate” ustaje protiv premještanja “carskih” stepenica sagrađenih pred 30 godina prigodom posjeta cara Franje Josipa. Ustaje i protiv gradnje nužnika u centru mjesta.
1906. god
Bol je 1906. godine imao 26 brodova za ljetni ribolov i 150 ribara. Iz Bola se od 1907. do 1910. godine izvezlo 11.200 kg slane ribe.
1912. god
Prilikom dolaska parobroda, u mandraću se igralo 17-oro djece. Tri i pol godišnji sin bačvara Jerka Malvasije, koji je doselio u Bol prije dvije godine i radi kod tvrtke Petrić, pao je u more, a da nitko nije primijetio. Unatoč svim nastojanjima, nije se dijete uspjelo spasiti. Slično se dogodilo i prije četiri godine na Tjelovo kada se utopio 8-godišnji sin ribara Vicka Šoljačića.   
1918. god
Talijani su kod Premuda torpedirali 10. lipnja “Szent Istvan”, u to vrijeme najmoderniji brod ratne mornarice Austro-Ugarske. Mornara i članova posade bilo je 1.098, a stradalo je 89, među kojima 35 Hrvata.
Na brodu su bila i četvorica Boljana koja su preživjela tragediju (Mate Karmelić, Šimun Lalić…).
1930. god  
Najveća pomorska tragedija koja je zadesila hrvatske brodove u doba parobrodarstva dogodila se 26. siječnja u Biskajskom zaljevu. Nestala je “Daksa” sa 38 članova posade. Jedan od njih bio je i Boljanin, 22-godišnji Mato (Šimun) Cvitanić (rođen 1908.)
1938. god
U sklopu dominikanskog samostana od 1907. djeluje niža klasična gimnazija. Ova škola pravo javnosti dobiva 1928., a 1940. godine dobivaju pravo javnosti i viši razredi. Tu gimnaziju su pohađali i mnogi Boljani.
U školskoj godini 1938/39. u I. razredu su: Zvonimir Jakšić, Vinko Marinković i Frane Serventi, u II. razredu: Mate Baković, Ante Karninčić i Damir Pešutić, u III. razredu Božidar Brešković, Božidar Jakšić, Franjo Marinković i Bogomir Pešutić.
1943. god
Bol je 1943. bio pod talijanskom okupacijom. U predvečerje 5. kolovoza grupa partizanskih boraca napala je komandno mjesto talijanskog garnizona, zaplijenila im oružje i opremu, a onda ih pustila. Na to je uslijedila talijanska odmazda: Bol je bio bombardiran, a 12. kolovoza su popaljene mnoge kuće.
U napadu na talijanski garnizon poginuo je Boljanin Josip Jozo Bodlović.
***
Bježeći pred strahotama rata, krajem 1943. za Egipat je krenulo četrdeset tisuća izbjeglica.
Saveznici su im osigurali smještaj na Sinaju, kod gradića El Shatt. Manje grupe otputovale su preko Italije već krajem 1943., a veće grupe početkom 1944. Nakon dvije godine provedene pod šatorima, na užarenom pustinjskom pijesku, počeo je povratak i zadnja grupa vratila se u Hrvatsku 24. ožujka 1946. godine. Ali u El Sattu je zauvijek ostalo preko 700 umrlih, među njima i tek rođena djeca koja nisu bila otporna na tamošnje uvjete života, neishranjenost i velike vrućine. Prema našim podacima u El Shatu su pokopani Boljani Grgo Martić, Marka (rođ. 1884.) i Andrija Tarasić, Andrije (1930.), Jakov Radetić…
Neki su se tamo i oženili (sklopljena su ukupno 172 braka) poput Katice Karmelić i Jakova Marinkovića, Jelisave Elezović i Benka Marinkovića,  Ivanke Lokas i Ante Šesnića, Meri Marinković i Andre Jugovića … Rođeno je ukupno 475 djece: Fadija Karninčić, Ana Papić …
Sa Brača i Šolte bilo je u izbjeglištvu 4.324 osobe. Iz Bola šezdesetak.
Izbjeglički logori u kojima su boravili i mnogi Boljani bili su i u Južnoj Italiji. Tamo su umrle i pokopane Marija Bodlović (1869) i Vojka Plančić (1940).

(nastavlja se)

O tome se priča(lo)

*** 872.
Prema pisanju mletačkog kroničara Ivana Đakona u Jadransko more uplovili su 872. godine kretski Saraceni i opljačkali mnoga mjesta u dalmatinskom primorju. Tom prilikom stradao je i Brač, posebno naselje na južnoj strani otoka, iz čega se može zaključiti da je i tada bolski okoliš bio napučen.
Nesposobni da se odupru barbarima, ostaviše naselje uz more i pobjegoše u brda. Kada su prestali napadi barbara, okolni stanovnici počeše se ponovno vraćati na more te malo pomalo ovdje sagradiše jedno veće mjesto koje dobije ime Bol.
Nakon katastrofe zbog napada Saracena u IX. stoljeću, Bol se dugo vremena ne spominje. Vrela ga navode tek u XII. stoljeću i to u vezi sa sastankom predstavnika otočnih i crkvenih vlasti kada je nastao predložak Povaljske listine 1184.

*** 1217.
Brački kroničar Vicko Prodić zapisao je 1217. godine: hrvatsko-ugarski kralj Andrija II. zaustavio se kod današnjeg Bola, kada je iz Splita krenuo na križarsku vojnu u Svetu zemlju. Na dočeku je bilo i bračko plemstvo koje ga je opskrbilo vinom, uljem i drugim namirnicama potrebnim za dugi put i ratovanje.

*** 1475.
Crkvica posvećena sv. Ivanu Krstitelju je jedna od najstarijih  srednjovjekovnih  crkvica otoka Brača (IX. stoljeće). Samostan su dominikanci počeli graditi nakon darovnice  bračkog kneza Petra Zacharia od 10. listopada 1475. godine. Nova crkva posvećena Gospi od Milosti, kao župna crkva, građena od Boljana i nadošlih dominikanaca, naknadno je dograđena (lijeva lađa) gdje je sačuvan natpis “Boljani vlastitim sredstvima 1636.”. Početkom XVI. stoljeća sagrađena je i crkvica Sv. Bernardina na Loži (danas crkvica Sv. Ante).
Mjesnu crkvu posvećenu Gospi od Karmena počela je graditi 1668. obitelj Vužić (Vusio) uz sudjelovanje obitelji Andreis i novčanu pomoć imućnijih Boljana. Gradila se u nekoliko faza, a sasvim je dovršena 1788. godine.
Crkvica sv. Josipa u Podbarju znade se da je bila sagrađena već 1719, dok se crkvica sv. Pavla iznad Zlatnog rata spominje 1720. godine. Na dnu vrta Žustre Pešutića sagrađena je 1809. kapelica Sv. Liberata, ali je srušena 1976. zbog proširenja puta (obnovljena 19??). Mala kapelica Sv. Lucije, iznad Martinice, pripadala je obitelji Matulić, a pretpostavlja se da je izgrađena u XVIII. stoljeću.   

*** 1538
Boljani su sudjelovali i u mletačko-turskim ratovima. Regrutirani su za bračku galiju, a povijesne knjige su bilježile istaknute zapovjednike (soprakomite) iz Bola: Trifun Martinis (1538), Ivan (Giovanni) Vusio (1658), Josip (Iseppo) Vusio (1687), Jerolim Ivellio (1667) i Radoš Ivellio (1717).

*** 1565.
Pod Vlašću Mletačke Republike (do 1797.) knezovi, čije je sjedište bilo u Nerežišću, određivali su sve više nameta. Knez Francesco Dandolo 1565. odredio je da mu, pod prijetnjom globe, Boljani na leđima donose ribu i vino u Nerežišća.

*** 1813.
Prelistavajući monografije i arhivu našli smo na podatak o najstarijoj Boljanki. To je Kata Marinković Tomić, rođena je u Bolu 1813. godine u obitelji Marinković Špadić. Umrla je 1914. godine i doživjela je 100 godina, 5 mjeseci i 5 dana.
Bila je udana za Jakova Marinkovića i u tom braku rođeno je šestero djece: Nikola, Marko, Frane, Ivo (ubili ga 1876. čobani zbog međe), Vice i Perina.
Marko je oženio Anu Plenković, imali su također šestero djece, a sin Jakov oženio je Maru Soljačić. I oni su imali šestoro djece. Jedan od njih, Marko oženio se Katicom Dulčić. Njihova djeca danas žive u Bolu (Markito i Jakša) i Rijeci (Margita), a umrla je Vinja.

*** 1820
Bol se može pohvaliti da ima jedinstveni spomenik kulture: Kuća u kući. Prema jednoj legendi u jednokatnici je živio težak Marko Sila. Zemljište oko kuće pripadalo je obitelji Vuković. Tri su brata bili popovi, a troje pomorski kapetani. Ova trojica oženila se u Španjolskoj i odlučila u Bolu sagraditi veliku kuću. Marko nije pristajao da proda svoj objekt, a navodno je zaprijetio i načelniku Vusiju, koji ga je nagovarao na prodaju. Ali je i njemu Marko priprijetio. Od straha zbog moguće osvete Marko je pobjegao u Dubrovačku republiku.
Braća Vuković nisu odustajala i gradili su zidove buduće palače oko Markove jednokatnice. Saznao je za to i Marko, vratio se u Bol i odlučio, uz pomoć prijatelja, minirati novo zdanje. Spriječili su ga u toj namjeri policajci, pa je ponovno morao bježati.
Vukovići su nastavili gradnju velebne trokatnice i svojim brodom otputovali u Veneciju po drvenu građu. Zahvaćeni jakim nevremenom svi su se utopili. Kuću nisu nikada dovršili.
Sada je “kuća u kući” jedinstveni građevinski spomenik iz XIX. stoljeća.  

*** 1868
Pošten čovjek ne može proći ulicom – piše “Il Nazionale” 1. srpnja 1868. – a da ga “ciurmaglia” (rulja, gomila ljudi) ne inzultira zvižducima i povicima “via Croati” i slično. Isto tako ne može u kasnijim satima izići iz kuće, u strahu da ga ne istuku. Zbog tužbi, vlasti traže informacije o događajima, ali načelnik dr. Ivulić odgovara da se u Bolu ništa nije dogodilo, da je Bol najmirnije mjesto na svijetu, te da nije potrebno pojačavati čuvare reda itd. Ipak je došao jedan žandar, ali je došao da se odmori, pa je samo spavao.

*** 1892
Dopisnik “Il Dalmate” protiv je ženskih škola i u toj novini 1892. godine predlaže da dječaci pohađaju školu samo od šeste do osme ili do desete godine. Poslije toga i sinovi i kćeri treba da čuvaju stoku. Navečer bi trebalo organizirati večernju školu koju bi pohađali dječaci do16 godina, umjesto da igraju karte.

*** 1893
U spomen na povodanj 1891. i uručenoj pomoći od cara, vlade i pokrajine, bolska općina odlučila je postaviti spomen-ploču koja je otkrivena na carev rođendan 18. kolovoza 1893. godine.

*** 1894.
Kada se ženi udovac ili udaje udovica, mladost se obično zabavlja tuljenjem. U Bolu se mladoženja naljutio i podnio tužbu Općini. Kako je udavača u srodstvu s načelnikom, ovaj je pozvao žandarmeriju. Međutim, tuljenje svejedno nije prestajalo, pa su žandari uhapsili dvojicu i poveli ih u Supetar.
(Il Dalmata, br. 43, 30.05.1894.)

*** 1894
Među prvim Bračanima u Australiji spominje se kopač zlata Mate Marinković Šimić rođen u Bolu 1831., a u daleku Australiju otputovao je 1864. kao 23-godišnjak. Nakon 30 godina provedenih u Australiji posjetio je Bol, ali je natrag sa sobom poveo dva nećaka: Antu Marinkovića Šimića i Antu Serventija. Par godina kasnije pridružio im se Vicko Serventi.

*** 1894.
Fratri su – kako piše splitski list “Jedinstvo” 1894. godine – htjeli groblje upisati na svoje ime, jer uviđaju da će ono biti preneseno. Tome se usprotivio načelnik ali i mnogi rodoljubi.

*** 1896
Načelnik Nikola Bodlović 1896. podigao je sinu nadgrobni spomenik na bolskom groblju. Budući su vlasti dale dozvolu – komentirali su Boljani – znači da se groblje neće premještati. – zabilježile su novine “Jedinstvo” iz Splita.

*** 1897
Napokon je otvorena čitaonica u zgradi Nisetea – piše “Jedinstvo” u rujnu 1897. U njoj je smješten i općinski ured. Niseteo je dosta doprinio oživotvorenju te velike potrebe. Dopisnik apelira na upravu Čitaonice da potakne osnivanju štedionice i vinarske zadruge.

*** 1901. god
Općinski liječnik je otpratio oca u splitsku bolnicu. Nekoliko sati poslije njegova odlaska, pozlilo je njegovu pacijentu, pa je barkom noću dovezen dr. Štambuk iz Jelse koji je konstatirao smrt.
Obitelj protestira. Smije li se općinski liječnik udaljiti, a da ne ostavi zamjenu? – piše “Il Dalmata” 1901. godine.

***1904. god
Ne mogavši naći odgovarajućeg općinskog tajnika, Općina je dovela (1904.) nekoga iz Zagreba, koji ne zna jezik mjesta i ne pozna općinski pravilnik. Zato je Općina provizorno zaposlila Miletu iz Makarske. Međutim, Zagrepčanin je već doveo ženu i pokućstvo.

*** 1905.
Pod kraj austrougarske vladavine društveni se život odvijao kroz zabave i plesove u “Kavalkinu” i u dvije čitaonice čije je članstvo bilo razvrstano po stranačkim grupašenjima. “Hrvatska čitaonica okupljala je veleposjednike, obrtnike i ribare, a “Težačka sloga” pretežno zemljoradnike. U to vrijeme djelovalo je i “Hrvatsko radničko društvo” čiji su članovi pretežno bili obrtnici naprednih shvaćanja.

*** 1910
U Bolu se kao pomorci i trgovci spominju obitelji Radić, Bodlović, Nikolorić, Hranotić i Petrić. Kada su se osamdesetih godina XIX. stoljeća pojavili parobrodi i zadali udarac jedrenjacima, opala je pomorska djelatnost u svim mjestima Brača pa tako i u Bolu. Dok je Bol 1896. imao 85 brodova obalne plovidbe sa 1.272 tone nosivosti i 185 uposlenih mornara, godine 1910. imao je samo 27 brodova ukupne nosivosti 730 tona i zaposlena 63 mornara.

*** 1910. god
Otvoren je 1910. natječaj za općinskog liječnika. Godišnja plaća je 4.000 kruna, stan i posebna prostorija za farmaceutski ormar i ambulantu. Ima pravo i na penziju. Još se nitko nije javio. Dopisnik lista “Il Dalmata” se boji da bi mogao doći liječnik koji ne zna talijanski.

*** 1917
Počeo lov na srdele, a prodaju se po 1,50 kunu po kilogramu. Kupovina je ograničena na 0,25 dkg po osobi. Meso se prodaje subotom, ali je slabe vrsti i skupo. Ulja još nema – piše “Narodni list” 30. svibnja 1917. godine.

*** 1925
Požrtvovnošću Boljana i naših iseljenika iz Amerike, Australije, Argentine, Čilea kao i onih koji žive u Trstu, Zagrebu, Splitu i Gružu (Dubrovnik) u Bol su stigla nova zvona nabavljena u Vittorio Veneto (Treviso) u Italiji. Sva četiri zvona ukupno teže 1.776,20 kilograma.
Prvo zvono teško 719,40 kg posvećeno je Kraljici presvetog Ružarija a na njemu je natpis: “U jubilarnoj godini 1925 – slaveći tisuću godišnjicu hrvatskog kraljevstva – odani i vjerni bolski narod – Bogu – ova zvona poklanja”.
Drugo zvono je teško 499,80 kg posvećeno je sv. Ivanu Krstitelju, pokrovitelju ove župe i nosi natpis: “Boljani 1925”.
Treće zvono teži 347 kilograma posvećeno je sv. Dominiku, a isti je natpis kao i na drugom zvonu.
Četvrto zvono teži 210 kg i posvećeno je sv. Nikoli, a isti je natpis kao i na prethodna tri zvona.
Zvona je 9. kolovoza 1925. blagoslovio o. Anđelo Orlandini, provincijal dominikanaca. Svečanosti je nazočio cjelokupni bolski narod, izvještava “Novo doba”.

*** 1928
U Bolu je 1879. ponovno uspostavljena bratovština sv. Nikole. Uprava ove bratovštine uputila je 29. lipnja 1928. molbu Općinskom upraviteljstvu da im ustupi na groblju nova mjesta za gradnju novih grobnica. Općina je dopisom od 29. listopada obavijestila o besplatnom ustupanju zemljišta za izgradnju dviju grobnica. Bratovština se složila sa zahtjevom općine da u slučaju da bratovština prestane postojati te dvije grobnice pripadnu općini.

*** 1940.
Pred Drugi svjetski rat (1939. godine) u Bolu je bilo pet mesara (Mate Ivulić, Mate Karmelić, Petar Karmelić, Vicko Karmelić i Andrija Viličić), jedan brodograditelj (Šime Karninčić), 3 drvodjelca (Benko Barhanović, Juraj Čubretović i Josip Karninčić), dva pekara (Stipe Bačić i Nikola Vuković), dva kovača (Nikola Bodlović i Ivan Brešković), jedan brijač (Šime Karninčić), jedan sladoledar (Josip Kraljević), prodavač sode (Antun Marinković). Uz dvije zadružne prodavaonice u Bolu je bilo i 7 privatnih dućana mješovite robe (Anica Onica Brešković, Dimitrije Grego, Jure Ljubić, Domina Karmelić, Petar Karninčić, Krsto Stanušić i Jerka Vuković).

*** 1940
Pored 79 Boljana koji su bili fratri dominikanci, treba navesti da se Bol može pohvaliti što je u Čileu  Alejandro Goić Karmelić rođen 1940. u Punta Arenasu imenovan za biskupa. Dijete je naših iseljenika: oca Petra Goića iz Pražnica koji je iz domovine otišao 1920. i majke Margarete Karmelić Pirčić iz Bola koja je u Čile stigla 1934. godine. Biskup Alejandro najmlađi je od četvero braće. Za biskupa Osorna (Čile) papa ga je imenovao 1994.
Još je djece naših iseljenika bilo poznato u Čileu.
Milenko Viličić Karninčić (1932. – 1993.), sin je Jure Viličića i Marije Karninčić koji su iz Bola u Čile otputovali 1906. odnosno 1930., a u Čile je Milenko bio poznat kao sindikalni vođa i zastupnik u Parlamentu.
Agata Gligo (1936. – 1997.) u Čileu je bila književnica, odvjetnica, a od 1990. do 1994. i pomoćnica ministra za kulturu. Njezin otac, Eugen Gligo rođen je u Bolu 1895. odakle je iselio 1912., najprije u Argentinu pa onda u Čile.

*** 1967
Prvi privatni restoran nakon II. svjetskog rata u Bolu je otvorio Tonko Karmelić i to 20. kolovoza 1967. Prije otvaranja restorana “Jadranka” obnašao  je brojne rukovodeće funkcije u hotelima i restoranima u Zagrebu, Lovranu, Opatiji, Umagu, Trogiru i Šibeniku, a u Bol se vratio iz zdravstvenih razloga.

*** 1968
Pravu senzaciju izazvalo je gostovanje Hajduka u Bolu. Za splitske “bijele” igrali su tadašnji reprezentativci Jugoslavije Ratomir Vukčević, Dragan Holcer i Ivica Hlevnjak, koji su u Bol došli odmah nakon Europskog nogometnog prvenstva u Rimu (Italija). Za Hajduka je prvi put nastupio Ivan Pavlica. Pred prepunim gledalištem 13. srpnja 1968. boje domaćeg BOŠK-a branili su Vinko Marinković Puko, Vinko Gratelli, Nikica Bodlović, Tonći Plenković, Dinko Serventi … Splićani su pobijedili 9:6 (6:1).
BOŠK (Bolski omladinski športski klub) osnovan je sredinom tridesetih godina XX. stoljeća.

*** 1969.
Kao jedan od prvih barkariola u Bolu bio je i Ante Jugović poznatiji kao Toni Pirula. Svojom barkom, isključivo na vesla,  prevozio je goste iz luke do plaže Zlatni rat i natrag. Poznat je i kao svjetski putnik i atleta. Hrvao je i sa svjetskim prvakom Antom Tomaševićem (rezultat je bio neodlučan). Ante Jugović rodio se u Bolu 1879., a umro je u 96. godini života (1975.).

*** 1995.
Jedan je Boljanin bio član reprezentacije Hrvatske. To je Pjer Malvasija (rođen 1970.), sin Jerka i Rajke koji se iskazao kao igrač malog nogometa. Godine 1995. nastupio je u Studentskoj malonogometnoj reprezentaciji Hrvatske na svjetskom prvenstvu u Helsinkiju (Finska) gdje je Hrvatska bila 9. Godine 1999. na I. europskom prvenstvu u Granadi (Španjolska) s reprezentacijom Hrvatske osvaja 5. mjesto. Za reprezentaciju Hrvatske nastupio je ukupno 30 puta, a značajne uspjehe imao je s malonogometnim klubom Split 1700.

(nastavlja se)

Poziv na suradnju

Pozivamo na suradnju! Javljajte nam Vaše prijedloge, primjedbe i eventualne greške u objavljenom tekstu na ovim web stranicama.
Kod dostavljanja novih podataka ili ispravaka, potrebno je navesti Vašu punu adresu i telefon (ili mobitel) radi lakšeg kontakta.
Stare fotografije možete dostaviti u Ured Turističke zajednice, u koverti s osnovnim podacima o slici i vlasniku slike kako bi nakon skeniranja slike mogli vratiti.
Svi suradnici dobit će besplatno jedan primjerak monografije BOLJANI.
Raniji plan da se ova monografija tiska do Dana općine, teško će se realizirati jer predstoji mnogo posla oko prikupljanja materijala i pregleda arhivske građe koja je u Zagrebu, Zadru, Splitu i Hvaru. Neki dokumenti zatraženi su i od arhiva u Beču. Mogući datum tiskanja je proljeće 2010. godine.

____________

Ovo je tek dio do sada prikupljenog materijala. Nove tekstove objavit ćemo krajem srpnja.

Do sada su svoje primjedbe i dopune teksta poslali:
Tonči Marinković
Matko Karmelić
Goran Marinković

S poštovanjem
urednik
Joško Egekher (josko.egekher@opcinabol.hr)